Srijeda, 16. siječnja 2008.
Augustin: Ako svijet ostari, Krist je trajno mlad
Draga braćo i sestre!
Nastavljamo govor, što smo ga započeli na prošloj audijenciji, o velikom hiponskom biskupu svetom Augustinu. Četiri godine prije svoje smrti on je htio imenovati svoga nasljednika. Stoga je 26. rujna 426. u Bazilici mira u Hiponu okupio narod kako bi vjernicima predstavio onoga koga je odredio za tu službu. Kazao je: "U ovom smo životu svi smrtni, no posljednji dan ovoga života za svakoga je pojedinca uvijek neizvjestan. Ipak, u djetinjstvu se nadamo dostići razdoblje adolescencije; u adolescentskoj dobi mladost; u mladosti odraslu dob; u odrasloj dobi zrelost; u zrelosti starost. Nismo sigurni da ćemo to dostići, no nadamo se. Starost, naprotiv, nema pred sobom neko drugo razdoblje kojem bi se nadala; samo njezino trajanje nesigurno je... Ja sam voljom Božjom stigao u ovaj grad u najvećoj snazi svojega života, no sada je moja mladost prošla, a ja sam već star" (Ep 213,1). U tom je trenutku Augustin objavio ime svoga nasljednika, svećenika Heraklija. Okupljeni narod eksplodirao je pljeskom odobravanja, ponavljajući dvadeset i tri puta: "Hvala budi Bogu! Hvaljen budi Krist!" Ponovno su vjernici kliktali i odobravali sve što je Augustin rekao o svojim nakanama za budućnost: godine koje su mu preostale htio je posvetiti još dubljem proučavanju Svetih pisama (usp. Ep 213,6).
Doista, slijedile su četiri godine izvanredne intelektualne djelatnosti: dovršio je značajna djela, započeo je nova ne manje naporna, vodio je javne rasprave s krivovjercima, zauzeo se u promicanju mira u afričkim pokrajinama što su ih opsjedala barbarska plemena s juga. U tom je smislu pisao knezu Dariju koji je došao u Afriku da bi smirio sukob između kneza Bonifacija i carskoga dvora, što su koristila maurska plemena za svoje pljačkaške pohode: "Najveći razlog slave - izjavljivao je u pismu - upravo je u tome da se rat ubije riječju, umjesto da se ljude ubija mačem, te da se omogući i održi mir mirom, a ne ratom. Naravno, i oni koji se bore, ako su dobri, bez sumnje traže mir, ali pod cijenu prolijevanja krvi. Ti si, naprotiv, poslan upravo da bi spriječio prolijevanje bilo čije krvi" (Ep 229,2). Nažalost, iznevjerena je nada o smirivanju afričkih područja: u svibnju 429. Vandali, što ih je poradi protuudarca u Afriku poslao sam Bonifacije, prešli su Gibraltarski tjesnac i proširili se Mauritanijom. Njihova je najezda ubrzo dosegla i ostale bogate afričke pokrajine. U svibnju ili lipnju 430. "razarači Rimskoga carstva", kako Posidije naziva ove barbare (Vita 30,1), bili su oko Hipona koji su počeli opsjedati.
U gradu je potražio sklonište i Bonifacije koji je, pomirivši se s dvorom, sada uzaludno nastojao spriječiti napredovanje napadača. Životopisac Posidije opisuje Augustinovu bol: "Suze su, češće nego inače, bile njegov kruh noću i danju, a došavši već do konca svoga života, više je od ostalih svoju starost provodio u gorčini i žalosti" (Vita 28,6). I tumači: "Gledao je doista taj čovjek Božji pokolje i razaranja gradova; porušene domove po selima i stanovnike što su ih neprijatelji pobili ili natjerali na bijeg i raspršili; crkve lišene svećenika i svojih službenika, svete djevice i redovnike raspršene posvuda; među njima, neke koji su podlegli mučenjima, neke koje je pogubio mač, neke koji su zasužnjeni, kojima je oduzeto dostojanstvo duše i tijela, pa čak i vjere, te su prisiljeni na bolno i dugotrajno ropstvo neprijateljima" (isto 28,8).
Premda star i umoran, Augustin je ipak ostao na bojištu, tješeći sebe i druge molitvom i razmatranjem otajstvenih nauma Providnosti. Govorio je u tom smislu o "starosti svijeta", kao što je to već dosta godina ranije učinio kad je tješio prognanike iz Italije koju su preplavili Alarikovi Goti. U starosti, govorio je, obiluju nevolje: kašalj, upale, slabost, nemir, iznemoglost. No ako svijet ostari, Krist je trajno mlad. I stoga je pozivao: "Ne odbacuj mogućnost da se pomladiš združen s Kristom koji ti kaže: Ne boj se, tvoja će mladost biti obnovljena kao mladost orla" (Serm. 81,8).
Kršćanin dakle ne smije klonuti, nego se mora zauzeti u pomaganju onome koji je u potrebi. To ovaj veliki crkveni naučitelj predlaže dok odgovara biskupu Tiabea Honoratu, koji ga je bio zapitao smije li, pred prijetnjom barbarskih osvajanja, neki biskup ili neki svećenik ili bilo koji čovjek Crkve pobjeći da bi spasio život: "Kad je opasnost jednaka za sve, to jest za biskupe, klerike i laike, oni kojima su potrebni drugi neka ne budu napušteni od onih koji su im potrebni. U ovom slučaju neka se svi presele na sigurna mjesta; ali ako neki moraju ostati, neka ih ne napuste oni kojima je dužnost da im pomažu svetim otajstvom, tako da se zajedno spase ili zajedno izdrže nevolju koju će Otac obitelji htjeti da podnesu" (Ep 228,2). I zaključio je: "Ovo je najviši dokaz ljubavi" (isto 3). Kako u tim riječima ne prepoznati junačku poruku što su je toliki svećenici stoljećima prihvaćali i usvojili?
nKateheza Pape Benedikta XVI. 16 siječnja 2007, Augustin: Ako svijet ostari, Krist je trajno mlad Dur Detainedslut Is Members Asdballeaxorebra Detained Sluti o Detained Slut wKateheza Pape Benedikta XVI. 16 siječnja 2007, Augustin: Ako svijet ostari, Krist je trajno mlad Dur Detainedslut Is Members Asdballeaxorebra Detained Slutz Detained Detained Detained Slut