SPOOK AND THE GUAY
Ili
Dok su titani kro?ili Francijom….
Osamdesete godine prošlog stolje?a izgarale su svojim posljednjim vatrama uz zvukove Béruriers noirs, Les Négresses Vertes i Mano Negra. Slava i histerija tih bendova ve? odavna je bila lansirana u puno širu orbitu od onoga što im je mogla ponuditi, geografski i mentalno, rodna Francuska. Njihovim odlaskom nastupilo je vrijeme tišine i iš?ekivanja tek pokojeg dalekog eha ponosnih trublja francuskih jurišnika, koji su poput Napoleona, ve? iš?ezli na hladnim poljima Carske Rusije.
U isto vrijeme…
Na zaboravljenom jugozapadu zemlje, keltsko-galskoj ostavštini nekadašnjih pogana, hugenota te nerazumljivih br?ana na obalama Garonne, u gradu Toulousu, petero mladi?a, školskih kolega, marljivo je vježbalo svoj glazbeni talent na bazi?noj liniji dviju gitara, basa, bubnja i saksofona. Vrlo brzo im se pridružio i vokalni dvojac Niko i Xavier, koji su svojim solidnim poznavanjem Reggae-Ragga struktura unijeli šire i perspektivnije vidike u planove mladog tuluškog sastava. Uskoro se grupa i tijelom i dušom, u potpunosti posve?uje svirkama, opraštaju?i se na taj na?in od amaterstva te slu?ajne slave. Na vidjelo i glas dolaze njihovi freneti?ni, scenski nastupi po malim klubovima toulouških predgra?a. O grupi, bez marketinške projekcije, bez ve?eg hita, publika širom Francuske ve? odavno zna sve. Svugdje su, a nigdje ih nema…
Spook and the Guay, u to vrijeme kombiniraju ska, raggae te alternativni rock, vlastitu glazbenu fuziju prožetu sr?anim vokalnim hip-hop brzacima dvojice pjeva?a, specifi?nim gitarskim zvukom te vrhunskom pratnjom trube i saksa. Zahvaljuju?i svojim korijenima publici se obra?aju na španjolskom i francuskom jeziku te kreolskom dijalektu Jamajke. Njihova glazba slavi život, no nije slavljeni?ka, brza je i agresivna no ne zadire u punk, puna je vokalnog izri?aja i sadržaja no ne zadovoljava se hip-hopom. Ona je suluda, ona raspame?uje, njihova glazba pleše, njihova glazba prije svega ostaje u srcima.
Krajem devedesetih sa ve? puno turneja u nogama, okre?u se studijskim projektima (do tada su imali samo jedan demo album iz 1994 ) te objavljuju svoj prvi službeni album „Mi Tierra“ (1998), dotjeraniju verziju svojih pjesama iz razdoblja ilegale, himni?ke numere poput La maleta, Barrio chupa, zbog kojih su Spooksi ono što jesu; briljantni.
Uvodna Mi Tierra, Sit upon the riddim te imigrantska Anti racist soldiers angažirani su bodeži koji najbolje opisuju njihovu ideologiju poštovanja, uvažavanja te slavljenja glazbe koju stvaraju i koje su dio.
Godinu poslije slijedi „Ocho rios“, njihov udarni album kojim Spooksi definitivno izlaze na ska rocksteady scenu, donose?i jamajkanski dancehall fino upakiran u ve? poznatu fizionomiju njihovih prijašnjih pjesama. Op?eprihva?ena Dancefloor, zatim L'homme, un tren, Dj Legend, Killer girl, samo su dio niza uspješnica koji završava zanimljivim truba?kim baladama el Aroma te Hoy y ahora.
U me?uvremenu na tržištu se našao i En Concert, njihov live album sa svega 6 pjesama.
Njihov tre?i i nažalost, posljednji studijski uradak izlazi 2002 te svojim nazivom obuhva?a sve ono ?emu su Spooksi oduvijek težili „La vida sonora“.
mSpook and the 
G
uay
-
La vida sonora Dur Detainedslut Is Eminem Can I Bitch Motorismus F1 Staje Detained Slutd Slut Detained Slut
tSpook and the Guay - La vida sonora Dur Detainedslut Is Eminem Can I Bitch Motorismus F1 Staje Detained Slutm n Detained Detained